Dok cijene kvadrata u Zagrebu i na Jadranu dosežu astronomske brojke, prosječna hrvatska plaća kaska u bolnom zaostatku. Je li tržište pred pucanjem ili su strani investitori i apartmanizacija trajno promijenili pravila igre? Analiziramo zašto su stanovi postali luksuz koji si domaće stanovništvo sve teže može priuštiti.

Hrvatsko tržište nekretnina već godinama prkosi logici domaćih primanja. Dok ekonomski udžbenici sugeriraju da bi cijene trebale pratiti kupovnu moć građana, u Hrvatskoj se dogodio savršen spoj faktora koji su cijene "lansirali u orbitu".

Jaz između plaća i kvadrata

Odnos prosječne plaće i cijene kvadrata nikada nije bio nepovoljniji. U Splitu ili Dubrovniku, prosječnom radniku potrebna je cijela vječnost (ili nekoliko naslijeđenih nekretnina) da bi kupio stan. Čak i u Zagrebu, gdje su primanja najveća, kvadrat novogradnje često premašuje dvije prosječne neto plaće. Rezultat? Mladi ostaju u roditeljskom domu do srednjih tridesetih, što Hrvatsku svrstava u sam vrh Europske unije po tom pokazatelju.

Turizam kao "ubojica" stanovanja

Turizam je dvosjekli mač. S jedne strane puni proračun, a s druge strane istiskuje domaće stanovništvo iz centara gradova.

Apartmanizacija: Stanovi koji su nekada bili domovi za obitelji pretvoreni su u kratkoročne najmove (Airbnb/Booking).

Strani kupci: Svaka treća nekretnina u Hrvatskoj prodana je strancu. Njima je hrvatski kvadrat, unatoč našem čuđenju, i dalje "povoljan" u usporedbi s cijenama u Münchenu ili Beču.

Hoće li balon puknuti?

Mnogi se pitaju hoće li se ponoviti scenarij iz 2008. godine. Stručnjaci su podijeljeni, ali prevladava mišljenje da do drastičnog "pucanja" neće doći iz nekoliko razloga:

Niska ponuda: Novogradnje je i dalje premalo u odnosu na potražnju.

Hrvati štede u cigli: Zbog nepovjerenja u banke i tržište kapitala, svaki višak eura u Hrvatskoj tradicionalno ide u nekretninu.

Uvođenje eura: Ulazak u eurozonu dodatno je učvrstio Hrvatsku kao sigurnu destinaciju za kapital.

Potrebna je stambena politika

Tržište nekretnina u Hrvatskoj više nije samo ekonomsko, već duboko socijalno pitanje. Bez ozbiljne državne intervencije, poput poreza na nekretnine koji bi ciljao spekulativno vlasništvo ili izgradnje stanova za javni najam, generacijski jaz postat će nepremostiv. Balon možda neće puknuti, ali bi mogao polako ispuštati zrak – ili, što je izglednije, nastaviti rasti dok gradovi ne postanu prazne ljušture rezervirane samo za turiste.