Milijuni ljudi diljem planeta ponovno proživljavaju nogometno ludilo, no iza kulisa sjaja u Philadelphiji i ostalim sjevernoameričkim gradovima krije se nikad veća degradacija nogometne kvalitete. Gianni Infantino je obećavao korjenite reforme, a dobili smo nakaradni format od 48 reprezentacija, prazne tribine, astronomske cijene ulaznica i izmišljotine poput "cooling breaka". Analiziramo kako je FIFA uništila ekskluzivnost mundijala radi čistog profita.

Nogomet je religija, u to nema sumnje. Svjetsko prvenstvo je povijesno gledano bilo vrhunac te religije – događaj koji se čekao četiri godine, gdje su igrali samo najbolji od najboljih. No, ovogodišnji mundijal u SAD-u, Meksiku i Kanadi sve više nalikuje na predimenzionirani, preskupi cirkus u režiji krovne nogometne organizacije.

Dok milijuni navijača bjesomučno prate svaku utakmicu, sve je teže ignorirati gorak okus u ustima: FIFA je, pod palicom Giannija Infantina, uspješno pretvorila nogomet u hiper-komercijalizirani proizvod, žrtvujući pritom samu bit sporta – kvalitetu.

Reforma koja je razvodnila nogomet: Format od 48 reprezentacija

Kada je Gianni Infantino 2016. godine preuzeo fotelju predsjednika FIFA-e nakon korupcijom osramoćenog Seppa Blattera, njegova glavna valuta bila su obećanja o "čistom nogometu" i "velikim reformama". Reforme je proveo, ali isključivo u korist vlastitog bankovnog računa i političkih bodova unutar saveza.

Najveći grijeh Infantinove ere je proširenje formata na čak 48 reprezentacija. Pogodovanjem manjim i nogometno egzotičnim savezima, Infantino si je osigurao sigurne glasove za reizbore, ali je nepovratno razvodnio kvalitetu natjecanja. Mundijal je izgubio svoju elitnu ekskluzivnost. Umjesto epskih okršaja divova od prvog dana, gledatelji su prisiljeni pratiti gomilu neatraktivnih utakmica u skupinama koje kvalitetom jedva zadovoljavaju razinu prosječne europske klupske lige.

Prazni stadioni, skupe ulaznice i "izmišljotine" s hlađenjem

Odluka da se domaćinstvo dodijeli trostrukom bloku (SAD, Meksiko, Kanada) na papiru je zvučala kao širenje nogometnog tržišta. U praksi, svjedočimo logističkoj i navijačkoj noćnoj mori:

Prazne tribine na "malim" utakmicama: Zbog ogromnog broja neatraktivnih susreta i disperzije po golemom kontinentu, brojni stadioni na utakmicama manje zvučnih reprezentacija zjape poluprazni. Slika praznih stolica na Svjetskom prvenstvu je šamar svakom pravom zaljubljeniku u nogomet.

Paprene cijene: S druge strane, tamo gdje ima interesa, cijene ulaznica su astronomske. FIFA je u potpunosti ignorirala tradicionalnu, radničku nogometnu publiku, pretvarajući tribine u kazalište za bogatu klijentelu.

Umjetni prekidi i "cooling break": Još jedna nuspojava igranja u nehumanim ljetnim terminima na sjevernoameričkom kontinentu su službene pauze za hlađenje (cooling break). Iako se marketinški prodaju pod paravanom "brige za zdravlje igrača", svima je jasno da ti prekidi služe kao savršen komercijalni prostor za plasiranje dodatnih televizijskih reklama i sponzorskih poruka. Nogometna igra se sjecka, gubi se ritam, a sve u svrhu još jednog dolara u FIFA-inoj blagajni.

Sukob interesa: Predsjednik FIFA-e ili deklarirani navijač?

Može li čelni čovjek svjetskog nogometa biti nepristran ako javno i bez zadrške ističe svoje klupske simpatije? Infantino se nikada nije sramio svoje privrženosti talijanskom Interu.

Iako će mnogi reći da je i on samo čovjek od krvi i mesa koji voli nogomet, s pozicije predsjednika organizacije koja kroji pravila, delegira suce, upravlja transferima i organizira klupska svjetska prvenstva, takvo deklariranje predstavlja školski primjer potencijalnog sukoba interesa. Može li Infantino donositi odluke o novom, proširenom Klupskom svjetskom prvenstvu potpuno neutralno, znajući da njegova omiljena momčad izravno profitira od toga? Teško. Povjerenje u instituciju FIFA-e ionako je povijesno nisko, a ovakvo ponašanje samo potvrđuje da su profesionalni standardi odavno bačeni u aut.

Navijačka zaluđenost kao štit za mutne poslove

Milijuni ljudi će i dalje gledati Svjetsko prvenstvo jer je nogomet u svojoj srži jači od bilo koje korumpirane organizacije. FIFA to savršeno dobro zna i beskrupulozno koristi tu navijačku zaluđenost kao živi štit. Sve dok se stadioni pale na emociju, Infantino i njegovi suradnici brojat će milijarde od televizijskih prava i sponzora, dok će stvarna kvaliteta nogometa polako, ali sigurno umirati u sjeni predimenzioniranog i razvodnjenog turnira.

I na kraju, koga briga što će i deklariranog navijača manjeg milanskog kluba te predsjednika SAD-a Donalda Trumpa izviždati na finalnom danu?

Show must go on...