Kao prvo vrijedi reći da ovaj članak piše potpuni zaljubljenik u crno-bijele iz Torina, najveći i najtrofejniji talijanski klub u kojeg sam se zaljubio još davnih dana gledajući majstorije Roberta Baggia. Kako se zna reći Juventus pratim od 0 do 24, imam puno prijatelja među talijanskim novinarima koji prate Juve, pun sam insajderskih informacija, pun iskustva i gledanja Juventusa doma i u gostima...

Za one koji možda ne znaju - Juventus nije običan klub. To je najtrofejnija talijanska institucija, entitet koji u svom DNK-u ima upisano samo jedno pravilo: Pobjeda nije bitna, ona je jedino što se broji. Međutim, današnji Juventus izgleda kao blijeda sjena onoga što je nekad bio. Umjesto juriša na Scudetto, klub se već godinama počeo zadovoljavati mrvicama – borbom za prva četiri mjesta i pukim sudjelovanjem u Ligi prvaka. To nije Juventus. To je kriza identiteta. Nevjerojatno loše godinama radi i Juveova služba skauta. Kako su samo mogli ne prepoznati i ne dovesti primjerice Sučića, Baturinu...

Trener s tuđim grbom na ruci

Jedan od najvećih apsurda trenutačne situacije je sjedenje Luciana Spallettija na klupi "Stare dame". Iako ga neki navijači poštuju, mnogo je onih koji su s pravom ogorčeni. Čovjek koji je s Napolijem osvojio naslov i tu ljubav zapečatio tetovažom njihovog grba na svojoj ruci, sada vodi Juventus. I vješto to prikriva ispod kaputa, jakne ili majica dugih rukava. To je uvreda za svakog Juventina.

Dok brojni navijači traže javno uklanjanje te tetovaže kao čin lojalnosti, uprava na čelu s inertnim Johnom Elkanom promatra kako klub gubi identitet, zadovoljavajući se mrvicama u Serie A.

Povratak klupskih ikona poput Alessandra Del Piera u upravljačke strukture više nije opcija, već hitna potreba. Juventus mora prestati šutjeti na sudačke krađe u Italiji (poput poništenog gola Miliku ili simuliranja Bastonija) i u Europi, gdje su nas godinama masakrirali suci poput Olivera ili onih koji su previdjeli čisti penal na Pogbi u finalu protiv Barcelone.

Upravljački kaos i "crveni tepih" za legende

Povijest pogrešaka s trenerima u posljednjih nekoliko godina je zapanjujuća. Prvo je potjeran trener - pobjednik Massimiliano Allegri, najtrofejniji Juveov "Mister" posljednjih godina, potom doveden neuspješni i nedorasli Thiago Motta koji je ubrzo smijenjen, a potom i Igor Tudor koji je, unatoč instant uspjehu i uvođenju momčadi u Ligu prvaka, također postao žrtva nestrpljenja. U jednom trenutku, Juventus je bio jedini klub na svijetu koji je na platnoj listi imao trojicu trenera istovremeno.(!?)

Klub se mora ispričati Allegriju i Adrienu Rabiotu. Njih dvojica su danas ključne figure konkurentskog Milana, a Juventus bi im trebao prostrti crveni tepih i zamoliti ih za povratak. Ako to nije opcija(a siguran sam da nije), vrijeme je za nova, mlada i progresivna trenerska lica poput Cesca Fabregasa, koji donosi svježinu i pobjednički mentalitet. Ili će ipak (u što sumnjam) Spalletti obrisati tetovažu i ispričati se...Pritom, treba naglasiti - Spalletti nije loš trener, naprotiv, ali ipak, neke se stvari ne mogu progutati, a ni zaboraviti

Sudačke nepravde: Šutnja koja boli

Najviše boli pasivnost kluba pred očitim nepravdama. Juventus je godinama najoštećeniji klub u Italiji. Sjetimo se skandala s poništenim golom Miliku protiv Salernitane ili sramotnog simuliranja Interovog Bastonija ove veljače. Javna je tajna da je bivši predsjednik saveza Gravina naklonjen Interu, a Juventus šuti.

Ista se priča ponavlja u Europi. U "Čeferinovoj Ligi prvaka", suci poput Michaela Olivera (izmišljeni penal za Real) ili propušteni penal u finalu protiv Barcelone (duel Pogbe i Alvesa) izravno su krojili povijest na štetu Torineza. Ove sezone, crveni karton Kellyju protiv Galatasaraya bio je samo još jedan u nizu dokaza da Juventus nema autoritet u UEFA-inim krugovima.

Metla u svlačionici i kapitalna pojačanja

Igrački kadar zahtijeva radikalne rezove. Juventus se prelako riješio igrača koji bi danas bili nositelji, a zadržao prosječnost i doveo proteklih godina neke igrače koji bi, bez uvrede, eventualno mogli biti pojačanje za Atalantu. Ako klub želi naprijed, mora se zahvaliti većini trenutačnog kadra. Temelj nove momčadi smiju biti samo:

Manuel Locatelli (srce veznog reda)

Weston McKennie (univerzalac)

Pierre Kalulu (pouzdanost u obrani)

Francisco Conceição (energija i prodornost)

Kenan Yıldız (budućnost kluba)

Gleison Bremer (stup obrane)

Sve ostalo podložno je zamjeni, eventualno ostaviti Bogu koji je pokazao da može biti pojačanje i Thurama. 

Juventus, najtrofejniji talijanski klub s 38 osvojenih Scudetta(što god drugi izmišljali) ovo ljeto mora krenuti u agresivnu kupovinu ako se želi vratiti na tron. Evo nekih ideja oko kupovina.

1. Napad i veza: Pobjednički mentalitet

Victor Osimhen - Juventus treba pravu "devetku" koja jamči 20+ golova. On je igrač koji pravi razliku na terenu.

Mateo Retegui: Savršena opcija za dodatnu oštrinu u napadu i poznavanje talijanske lige.

Dion Drena Beljo - zašto ne probati ponuditi Dinamu 15-20 milijuna eura za Belju koji je prava devetka?

Marco Verratti - takvog majstora Juventus trenutno nema u veznoj liniji.

Sandro Tonali: Talijansko srce u veznom redu. Njegova borbenost i kvaliteta su ono što je Juve izgubio odlaskom pravih ratnika.

2. Obrana i bokovi: Modernizacija i širina

Araujo iz Sportinga: Potreban je moderan bek koji zna igrati s loptom. Araujo je pun pogodak za čvrstinu, ali i prodornost.

Palestra ili Nicola Zalewski: Mlada krv na bokovima. Zalewski bi donio potrebnu brzinu i prodornost.

Alejandro Grimaldo: Iskusna opcija na lijevoj strani koja bi odmah podigla razinu igre.

Theo Hernandez i Calafiori također su opcije koje bi trebalo razmotriti. 

Moris Valinčić iz Dinama: Treba gledati i prema talentima s naših prostora jer povijest je pokazala da je Juventus jak kada u njemu igraju Hrvati (Bokšić, Mandžukić). Valinčić iz Dinama bi mogao biti zanimljiv zalog za budućnost i širinu kadra. Bek koji ima znanje, fizičku moć i moć ponavljanja.

3. Pitanje golmana

Dovođenje Di Gregorija je još jedna u nizu strateških pogrešaka. Juventus ne smije dopustiti da mu na golu stoji deklarirani simpatizer Intera. Treba nam autoritet svjetske klase. Uprava je morala poslati upit u Milano: "Koliko košta Mike Maignan?" Imati najboljeg golmana lige na vratima prvi je korak prema obrani koja ponovno ulijeva strah u kosti. No Maignan nije dostupan (jer dok je Juve čekao čovjek je produžio ugovor) treba pogledati u Liverpoolovo dvorište - pitati koliko stoji Alisson, a tu je i rezervni golman Redsa Mamardashvili.

Sigurno se pitate kako bi Juventus mogao dovesti mnoge (ili barem neke) od ovih nogometaša? Nije tako teško jer se puno novca može namaknuti prodajom Cambiasa, Davida, Gattija, Di Gregorija, Kellyja, Cabala, Koopmeinersa, Vlahovića...

Prema tome, u akciju, jer ako se ne krene Juventus će i dalje tavoriti u prosječnosti.