Ovo je tema koja pogađa u samu srž licemjerja modernog sportskog sustava. Dok se "veliki" sportovi kupaju u sponzorskim ugovorima i infrastrukturi, naši mali prvaci operiraju u svojevrsnom "gerilskom modu".

Kako zapravo nastaju šampioni koje društvo prepozna tek na postolju?

Hrvatska je, prema službenom narativu, „sportska nacija“. No, ogrebete li ispod sjajne površine nogometnih stadiona ili rukometnih arena, pronaći ćete tisuće mladih ljudi koji treniraju u vlažnim podrumima, na posuđenim strunjačama i s opremom koju su im kupili roditelji odvajajući od kućnog budžeta. To su naši prvaci iz sjene – sportaši u streljaštvu, pikadu, badmintonu, karateu, taekwondou, jedrenju, powerliftingu i još mnogi koji za državu ne postoje dok ne donesu medalju, a za političare postaju zanimljivi samo onih deset sekundi koliko traje fotografiranje uz pehar.

Ako sve pogledamo kroz sociološki kontekst brzo ćemo se uvjeriti u sponzorsku diskriminaciju i roditeljski teret. Sociolozi sporta ovaj fenomen nazivaju hijerarhijom prestiža. Društvo podupire sportove koji generiraju brzi profit i masovnu vidljivost (nogomet, tenis i slično). Svi ostali sportovi tretiraju se kao „hobi“, iako zahtijevaju identičnu, ako ne i veću razinu odricanja. Zbog takvog shvaćanja u Hrvatskoj je obitelj postala temeljni "sportski savez". Bez financijske injekcije roditelja, koji plaćaju putovanja, kotizacije i opremu, većina tih talenata nikada ne bi prešla granicu svoje županije. Država se ovdje ponaša kao pasivni promatrač koji ubire "emotivni porez" na tuđi trud.

Politički parazitizam

Bilježimo i pojavu koju možemo slobodno nazvati politički parazitizam. Fenomen u kojem se dužnosnici fotografiraju s pobjednicima bez da su ikada uložili u njihovu dvoranu ili stipendiju, sociologija naziva "simboličkim prisvajanjem uspjeha". To stvara lažnu sliku o brizi sustava, dok se u stvarnosti radi o čistom marketingu na tuđoj muci.
A kad se zapitamo što pokreće sportaše bez značajne publike, psihološka istraživanja pokazuju da sportaši u malim sportovima često razvijaju jaču intrzičnu motivaciju, unutarnji poriv, od onih u velikim sportovima.Naviknuti na nedostatak podrške, ovi sportaši postaju psihološki nevjerojatno čvrsti. Oni ne igraju za slavu ili novac, jer ga nema, već za čisti dokaz vlastite izvrsnosti.

Psiholozi će reći kako je tim junacima najteži trenutak povratak u anonimnost. Nakon što se ugase kamere i političari odu s primanja, sportaš ostaje sam sa svojim dugovima i istrošenim tijelom. Istraživanja o "post-olimpijskoj depresiji" kod malih sportaša pokazuju da je osjećaj društvene neiskorištenosti nakon velikog uspjeha često destruktivan za njihov daljnji razvoj.

Brojna istraživanja na polju sociologije sporta u tranzicijskim zemljama (poput onih koja provode profesori s Kinezioloških fakulteta u Zagrebu i Splitu) potvrđuju kako sustav ne prepoznaje talent, već talent "preživljava" sustav. Više od 70 posto vrhunskih rezultata u individualnim malim sportovima direktno je povezano s privatnim financiranjem obitelji, a ne sustavnim stipendiranjem.

Naši mali prvaci nisu mali

Mala ili nikakva zastupljenost u medijima stvara začarani krug – bez medija nema sponzora, bez sponzora nema ulaganja, a bez ulaganja sport ostaje "mali".

Zapitajmo se stoga – zaslužuju li naši heroji, veliki prvaci malih sportova, nešto više od “lajka” na društvenim mrežama i da ih se konačno s margine stavi tamo gdje pripadaju - na binu?!
Pokušajmo se samo zapitati: koliko smo talenata izgubili jer roditelji više nisu mogli plaćati članarinu ili benzin do dvorane?

Država koja se kiti njihovim medaljama, a ne nudi im osnovne uvjete, ponaša se kao gost koji na tuđi rođendan "donese prazne ruke", a prvi pojede pola torte. Naši mali prvaci nisu "mali" – oni su giganti koji nose teret koji bi slomio i najplaćenije nogometaše. Vrijeme je da ih počnemo cijeniti dok treniraju u tišini, a ne samo kad nam zatrebaju za nacionalni ponos.

Od niza prijedloga kako bi se sve moglo popraviti, ovo su tri ključne promjene, Jedna je uvođenje olakšica za sponzore. Država bi trebala uvesti model po kojem se svaki euro uložen u pojedinačni mali sport ili deficitarni amaterski klub sponzoru priznaje kao dvostruki porezni odbitak. Trenutno tvrtke radije ulažu u velike klubove zbog vidljivosti; porezna olakšica bi ih motivirala da ulažu u "male" jer im se to financijski isplati više od reklame.

Trebalo bi uvesti “vaučer sustav” za vrhunske talente. Umjesto da novac ide isključivo savezima (gdje često zapne u administraciji), država bi trebala uvesti izravne vaučere za sportaše koji su u vrhu nacionalne ljestvice. Taj novac bi se trošio namjenski: za kotizacije, putne troškove ili sportsku opremu, čime bi se izravno rasteretio kućni budžet roditelja.

I na kraju - obveza “javnog prostora” u medijima. Uvođenje kvota za javne medije (HRT) i lokalne medije koji se financiraju iz proračuna. Ti mediji bi morali imati fiksnu minutažu tjedno posvećenu isključivo neprofesionalnim i malim sportovima. Medalja ne smije biti jedini uvjet za vijest; vijest mora biti i proces, trening te problem s kojim se ti sportaši susreću.