U Hrvatskoj kronično nedostaje smještajnih kapaciteta u staračkim domovima, a zbog dugačkih listi čekanja, ovisno o smještaju na red se čeka 10 do 15 godina. O izazovima u smještaju, ali i zdravstvenoj i socijalnoj skrbi o starijim osobama razgovarali smo u intervjuu Media servisa s dugogodišnjom djelatnicom u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi, Zdravkom Đapić Kolak koja je poručila da u ovom poslu "treba imati dobru volju, dobar tim ljudi jer kad je sinergija različitih profila, puno se može napraviti na dobrobit pojedinca i zajednice".

Procjenjuje se da u javnim ustanovama nedostaje oko 20 tisuća mjesta u domovima za starije, a potrebe su sve veće do čega dolazi zbog povećanog udjela starijeg stanovništva. Naša sugovornica konkretizira, svaka četvrta osoba u Hrvatskoj starija je od 65 godina.

"Produženjem životnog vijeka čovjeka koji je stariji ima i sve više bolesti, tj. komorbiditeta, što znači da je povećana potreba za stacionarnom skrbi jer u određenim fazama života obitelj više ne može brinuti o svojim najbližim ukućanima."

Zbog ovog problema, ali i nemogućnosti ostanka u vlastitim domovima u kojima nemaju svu odgovarajuću brigu, obitelji su često u potrazi za privatnim smještajima za svoje najmilije. Njihove cijene su i dva do tri puta veće od državnih ili gradskih domova. Đapić Kolak govori - oni se financiraju prema tržišnim uvjetima i za razliku od domova koje otprilike 50 posto financira osnivač pa ostatak korisnik, ovdje sve plaća korisnik. U to ulaze troškovi izgradnje, zadovoljavanje pravilnika o minimalnim uvjetima, a problem je i deficirataran stručni kadar.

"Da bi privukli zaposlenike, trebate im omogućiti dobre uvjete rada koji uključuju i veće plaće, veće stimulacije, dodatke za rad. Svakako, u 21. stoljeću, mi trebamo pratiti i doseg medicinske tehnologije, što znači da trebamo osigurati uvjete i smještaja visoko kvalitetne medicinske krevete s elektromotorima. Trebamo imati i ergonomski namještaj koji je namijenjen osobama starije životne dobi, različiti tim stručnjaka."

Lokalna zajednica može napraviti puno, opisuje Đapić Kolak te dodaje: "kvaliteta života se ne mjeri po kilometrima asfaltirane ceste niti po izgrađenim stambenim objektima, već po kvaliteti života najranjivijih skupina".

Dodaje, prema uzoru na skandinavske zemlje, liste čekanja i kvalitetna briga o osobama zlatne dobi mogla bi se unaprijediti prilagodbom smještaja u kojem borave njihovim potrebama, povezati podatke o pacijentu s njegovim njegovateljima te organizirati mobilne palijativne timove.

"Dakle, da omogućimo da pojedinac ostane što duže u vlastitom domu, a svi ostali stručnjaci da dolaze ka njemu u njegovoj kući, na takav način bi smanjili listu čekanja u domovima."

Posao kojim se ona bavi već više od 30 godina danas je prožeto deficitarnim kadarom. Primjerice, medicinskih sestara, govori nam, nedostaje preko četiri tisuće. Ključno je, dodaje, mlade motivirati da dođu raditi u sustav socijalne skrbi - ne samo novcem, već i pozitivnim okruženjem.

"S druge strane, ako kroz jednu zajednicu imamo kadar koji nam radi, na takav način čuvamo i te općine ili gradove da ostanu mladi ljudi na mjestu gdje su se rodili. Zato jer smo im osigurali radna mjesta. Oni stvaraju kasnije doprinose i razvija se cijela zajednica i zapravo radimo na dobrobit svih."

Izazovi modernog doba su i usamljenost te izoliranost. Prema statistici, objašnjava Đapić Kolak, osobe koje su same bilježe veći broj obolijevanja od depresije i demencije.

"Mi kao društvo sad smo dužni da se pobrinemo za takve osobe, da im pružimo mogućnost da kvalitetno i dostojanstveno provedu svoju starost. Pored usluge smještaja, mi nudimo osobama očuvanje i fizičke, ali i psihičke kondicije i socijalno komponentne zadovoljstva. Svakodnevno su organizirane različite radionice, zatim su organizirana grupna i individualna terapija, pa imamo čak i radionice vikendom, art radionica, glazbena radionica, imamo radionicu čitanja za osobe koje su slabovidne, radionicu pjevanja, gaming igre."

Posebnu skrb zahtijevaju i osobe oboljele od Alzheimera kojih, prema podacima HZJZ-a, u Hrvatskoj živi 50 tisuća, a kapaciteta u domovima za njih nedostaje. Prostor u kojem borave mora zadovoljavati minimalne tehničke uvjete.

"Suvremena medicina nalaže da je prostor tehnički opremljen sa ergonomskim namještajima, sa lijepim, ugodnim bojama gdje se bolesnik osjeća smireno, opušteno, da su kupaonice opremljena sa slavinama koje imaju tajmer za vrijeme protoka vode da ne nastane poplava. Također da imaju skriveni regulator temperature da ne nastanu opekline. Takvi odjeli su opremljeni sa priborom za jelo koji je drugačiji, koji se razlikuje u odnosu s kojim mi normalno jedemo."

Da je briga o osobama starije dobi hvalevrijedan posao koji puno vraća, prepričava nam naša sugovornica kroz crticu koja joj je posebno obilježila karijeru. Prisjeća se supruga koji je svaki dan dolazio u posjet svojoj supruzi koja ga se više nije sjećala zbog uznapredovalog Alzheimera.

"S obzirom na to da on dolazi svaki dan, ja sam mu jednog ljetnog vrućeg dana rekla: Pa dobro, velike su vrućine, pa znate i sami da su preporuke da se ne izlazi van od 10 do 17 sati, pa i ne morate baš svaki dan doći. Na što mi je on rekao: Ja moram svaki dan doći. Mene moja supruga ne poznaje, ali ja poznajem nju. Ona je ta koja je odgojila našu krasnu djecu, dok sam ja radio u Njemačkoj, ona je bila stup naše obitelji. Ja, dok god mogu fizički dolaziti, ja ću joj dolaziti, jer je to moja zahvalnost za nju."

U toj rečenici, zaključuje Đapić Kolak, rečeno je sve: "nama koji smo mlađi moramo izazov skrbi o starijima vidjeti kao ljudskost i pružanje ljubavi" jer, nastavlja, "naša ruka koja dodiruje osobu oboljelu od nekog oblika demencije je most između straha i mira".

"Za odlazak s ovog svijeta, smrt je jedna od normalnih i sastavnih dijelova našeg života i to nas svih čeka, ali upravo taj dodir ruke, ta toplina, taj strah treba netko s nama pomoći nam i treba netko da prevaziđemo i da mirno odemo s ovog svijeta."