Hrvatsko zdravstvo često se opisuje kao "besplatno i dostupno", no za jednu majku i njezino bolesno dijete protekla nedjelja u Zagrebu bila je sve samo ne dostupna. Njihova priča, koja započinje u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, a završava u Vinogradskoj bolnici, ogledni je primjer sustavnog kolapsa organizacije u samom srcu hrvatske metropole.

Pet sati (skoro) ničega

Zamislite situaciju: nedjelja je, dijete je bolesno, idete tamo gdje vjerujete da su najbolji stručnjaci – u Klaićevu. Umjesto brze trijaže i pomoći, dočekuje vas zid. Pet sati čekanja u pretrpanoj čekaonici postalo je pravilo, a ne iznimka. Razlog? Kronični manjak liječnika i gužva koja se ne smanjuje.

No, pravi apsurd nastaje onog trenutka kada se djetetu napokon izvadi krv. Umjesto da to ubrza proces, nastaje novi krug pakla – kvar ili kako je medicinska sestra rekla "tehnički problemi u laboratoriju". U bolnici tog ranga, nedjeljom, kada su hitni slučajevi najčešći, laboratorij postaje usko grlo koje roditelje i djecu drži kao taoce satima.

Kontrast koji razotkriva sustav

Nakon pola izgubljenog dana u Klaićevoj, majka i dijete bivaju upućeni u Vinogradsku bolnicu (KBC Sestre milosrdnice) na detaljnije pretrage. I tu dolazimo do ključnog dokaza da problem nije u "velikom broju bolesne djece te nedjelje", već u organizaciji.

U Vinogradskoj – prazna čekaonica. Sve gotovo za svega 15 minuta.

Kako je moguće da u istom gradu, jedna bolnica puca po šavovima dok druga praktički zjapi prazna? Zašto sustav ne preusmjerava pacijente čim se uoči zagušenje? Zašto roditelji moraju sami "otkrivati" gdje nema gužve nakon što su već izgubili pola dana u neuspješnom čekanju?

Tko je zapravo kriv?

Kada pitate nadležne, odgovori su uvijek isti: "sezona je viroza", "radimo s onim što imamo", "sustav je preopterećen". Ali to su izgovori, a ne rješenja.

Liječnici nisu krivi, ali ih nema dovoljno: Oni koji rade, rade pod enormnim pritiskom. Krivnja leži na upravama i Ministarstvu koji dopuštaju da dežurstva u najfrekventnijim bolnicama ovise o premalom broju ljudi.

Laboratorijski kaos: Nedopustivo je da se u 21. stoljeću u glavnom gradu države članice EU "čeka jer laboratorij ne radi" ili ima "tehničkih problema". To je pitanje održavanja opreme i logistike.

Izostanak komunikacije: Da postoji digitalni sustav praćenja opterećenja u realnom vremenu, hitna pomoć ili trijažna sestra u Klaićevoj mogla je odmah reći: "Danas imamo kvar, idite u Vinogradsku". Umjesto toga, roditelji se mrcvare do iznemoglosti, djeca su gladna...

Može li brže?

Mora moći brže. Nedjelja u Zagrebu ne bi smjela značiti gubitak pet sati života u neizvjesnosti dok vam je dijete bolesno. Ovaj slučaj nije izolirani incident, već dijagnoza bolesnog sustava u kojem je pacijent zadnja rupa na svirali, a administracija i loša organizacija važniji od ljudskog dostojanstva.

Ako Vinogradska može riješiti stvar za 15 minuta(ovaj put je zbilja tako bilo), onda problem nije u "nedostatku novca", nego u nedostatku volje da se sustav postavi na noge. Dok god šutimo na petosatna čekanja, ona će postati standard. Bolesno dijete u čekaonici to ne zaslužuje.